Mlada>Glupa>Naivna?

nedjelja, 01.05.2005.

URBAN!

Pretprošli petak šalje mi stara prijateljica poruku da je Urban u četvrtak u Splitu i da nas tri idemo za dobra stara vrimena! Par dana nakon počele smo planirati šta i kako...Bilo je lipo prisjetit se svih koncerata na koje smo planirale ić na isti taj način, a nijedan nismo propustile...Tako san se nadala da nećemo ni ovaj!
Urban mi toliko znači...I možda bi nekima to zvučalo kao: ajme još jedna u nizu obožavateljica! Ali ja nisan 'zaljubljena' u njega...već u njegove pisme. Kad ih slušam iman osjećaj kao da je svaka rič napisana za mene, tako imamo isti stil razmišljanja o nekim stvarima i osjećajime da je to nevjerojatno...Naravno, iz moje ljubavi prema njegovom 'opusu' proizašla je i sama privrženost prema njemu...Ali ne fanovska, već ga volim kao dobrog, starog prijatelja...i kao takvog ga obožavam!
Di san stala? Da, planiranje... I tako pomno isplaniravši sve uputile smo se u Split, ostavile stvari, spremile se i uputile se na koncert... Putem do O'Hare sam imala takav neki loš osjećaj da neću moć uć na koncert, da će se dogodit nešto loše, da ću zakasnit ili sl...Kad smo došle, čula sam da su ama baš sve karte rasprodane. Malo je falilo da mi suze krenu na oči! Taj osjećaj je stvarno teško opisat...tuge, razočaranje, bisa, svega! Ali nešto nam je govorilo da se ne predajemo i progurale smo se do vrata..Naravno, bilo je nemoguće uć bez karte. A činjenica da je više svita bilo vani nego unutra nije nimalo pomagala. Pokušale smo zamolit čuvara da nas pusti da ćemo platit duplo, troduplo al nije bilo šanse... Na kraju treća sreća, pokušale smo još jednom, rekle smo odakle smo došle, da moramo uć da ga obožavamo bla bla...ubacile još koju spiku i pustili su nas...naravno uz plaćanje karte! Nisan mogla virovat. Iza nas je bilo 30ak ljudi koji su tili uć i oni puste nas...srića ili sudbina? Prosudite sami kad pročitate do kraja.
Kad sam ušla kroz vrata osjećala sam se...ajme...tako sritno i ispunjeno. Nisan mogla dočekat da se popnem uza one stepenice i uđem unutra.
Naravno, koncert mi nije koncert ako nisan u prvim redovima! Ali uspile smo se dogurat tek do drugoga, još je problem bio šta su isrid nas bili neki ogromni tipovi. Kad sam jednom pokušala objasnit da je njemu praktički svejedno ako ja uđem isprid njega a meni bi značilo i previše samo me ignorira..ali ko ga može kriviti, vjerojatno bi i ja reagirala isto. Pomirivši se sa sudbinom, prihvatila san to misto. Uskoro je izaša Urban i koncert je počeo.
Mjesto za mene. Tako sam se uživila pismu. Prošlo je 9 miseci otkad sam posljednji put čula Urbana uživo. Primjetila sam da se onaj tip okrenio i promatra me čitavu pismu. Očito ga je grizla savjest, ili se tio ulizat..Ne znan i nije me briga, bitno je da me je pustio u prvi red! Ne sićan se kako je izgleda, al volila bi da zna koliko san mu zahvalna.
Koncert je bio predobar. Neopisivo. Uživala san u svakoj riči.
Primjetila sam mu curu u loži sa strane...Prekrasna je. Prirodno lipa.
Koncert je teka, nizala se pisma za pismom a ja sam se jednostavno topila. Koliko god mi ovo bilo teško priznat, čak san i proplakala na dvi pisme...Kornjaču i Tvoj gen (one imaju još jednu sentimentalnu osnovu). Suze su išle samo od sebe, tako da sam ja ostala zapanjena. A ni prijateljice nisu mogle virovat. Al jebi ga, ipak je to Urban. Moj Urban.
Pošto san još i bila prilađena morala san stalno puvat nos, i jednom prilkom su mi maramice ispale pokraj torbe koju san stavila na pozornicu da mi ne smeta. Između dvi pisme motirala sam Urbanu da mi doda maramice a on je biće razumio torbu i uzeo ju je. Al nije mi ni nju doda, već je lipo uzeo i počeo vadit stvari. Nas tri smo poludile...prvo jer je Urban uzeo našu torbu, a drugo jer u njoj ima puuuno onoga šta se nebi tribalo vidit tipa uložaka i sl. :) Al srićom nije naišao na take stvari. Prvo je uzeo moju kutiju duvana i lipo se poslužio...bez pitanja, al ko mu zamjeri!:) A onda se dovatio fotoaparata. Tribalo mu je dosta da skuži kako se pali, dok mu nisan pokazala...A onda je slika nas tri u publici. Zamlisli, Urban nas je slika!! Ajme. A onda je slika sam sebe. Ajme sriće.
Bilo je tu još sitinih događaja...Mogu slobodno reć da je ne najviše, nego jedino sa nama komunicira iz publike...I to čitav bend.
I tako je došla i posljednja pisma. Kraj.
Bio je to koncert za pamćenje. Al nisan ni smunjala.
Nakon koncerta mislile smo se bil ošle po sutogram..Nismo tile smetat. Al opet smo se odvažile. Prvo je jedan od rpije dala album da se potpiše a onda druga, i doša je red na mene. Ja san mu dala prvo onu kutiju duvana, lipo mi se potpisa. A onda san mu srčano rela: Aj kad san već vamo daj potpiši se još i vamo...znan da san naporna al jebi ga prilike nisu tu da se popuste! On se bio nasmija. I na papirić mi napisa nališu posvetu ikad: FOR xxxxxxxx
NJEN URBAN
LJUBIM TE (i onaj njegov čovječuljak sa strane). Kad je završio nisan mogla da mu ne prišapljem nešto, nagnula sam se i rekla da mu je cura stvarno prekrasna. Vidilo se da mu je bilo drago. Odma je to prišaplja njoj, a njoj se razvuka osmjeh od uva do uva..Nisan mogla virovat da sam JA na trenutak usrećila Urbana..i curu mu! Jooj! I onda za kraj san mu rekla da moran napravit još nešto i da onda kidam. Zagrila san ga svom snagom! Onda me on uhvatio i poljubio (u obraz naravno), i to tako lipo i jako. Ja san cvitala. Poljubila san i ja njega. A onda je prije izvadila fotoaparat i išla san nabrzake uslikat, i on nije tio da na slicu bude kako je ljubim njega već on mene...I tako je bilo! Nakon toga smo ošle...
Ja nisan mogla disat od sriće. Mogla sam slobodno umrit tu večer, imala sam osjećaj da mi se najveća životna želja ispunila! Nisan mogla skinit osmjeh sa lica. Jednostavno predivno...
Sada iman slike, iman autograme i neizbrisive uspomene...
...hvala ti Damire! Ljubim i ja tebe...

- 23:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 12.04.2005.

Šta napisat o proteklom tjednu?
Bio je to zanimljiv tjedan. Započeo je u veselom štihu...vrlo vesleom štihu. Prijatelju je u ponediljak bio rođendan, i kao dođi na kolače, a on me opije...bilo je odlično!
Utorak neeeman pojma šta je bilo!
U sridu nisan išla u školu jer san u četvrtak i petak išla na natjecanja, tribala san kao učit al nisan toliko bolesna da bi zapravo učila!!
U četvrtak je bio hrvatski. Nabrzake san napisala test, skupila prnje i ošla s prijateljem na kavu, pa sa drugim prijateljem, pa sa trećim i onda kući.
U petak je bila matematika. Isto san napisala test nabrzake, skupila prnje i ošla s prijateljem na kavu, pa sa prijateljicom, pa sa drugim prijateljem, pa kući.
U subotu ujutro kava sa prijom...čitaj:trač partija...Popodne, neman pojma šta san radilo to popodne. Navečer izlazak u stari kafić i ludovanje.
Nedilja ko nedilja, jadna i tužna.

Bio je ovo tipični blog ka šta san vidila da ih dosta vamo pišu...a šta pa'š, morala sam i ja isprobat!
- 22:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

...

Zadnja sam.
Dobro aj nisan skroz.
Matematiku san bila zadnja, na moju veliku sramotu al ne pogađa me to jer se nisan ništa spremala ni učila a bilo je to još važnih čimbenika o kojim ću drugom prilikom.
A hrvatski san test riješila 78% tako da san ultra zadovoljna.
Eto.
- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 06.04.2005.

VRIJEME ZABORAVA, VRIJEME SJEĆANJA

Jučer i danas san listala Strasti (dnevnik koji san vodila skupa sa još dvije prijateljice). I tako čitajući prisjetila san se bezbrojnih pustolovina, svađa, pomirba, svih dobrih i loših trenutaka koje san proživila sa njima dvima. I čitajući to nisan mogla virovat da je sve to bilo do prije po godine, a sada koliko su se stvari prominile. Kako je to odjednom puklo, po svim šavovima, a svaka je ošla na svoj kraj i živi novi život.
Nekako kad sad promislim, nakon što je prošlo pola godine od posljednje svađe, posljednje kapi koja je prelila moju čašu znam da sam napravila ispravnu stvar. Otići od njih nije bilo nimalo lako ali je bilo nešto što sam morala. Bilo je to jedno od najgorih razdoblja u mom životu, ali preživila sam i to. Ono što te ne ubije, ojača te.
Nakon što sam ja ošla, počeo se raspadat i ostatak i evo nas sad...sve tri na vlastitim putevima.
I tek sad shvaćam kako te neke dobre odluke mogu dovest do nečeg predivnog, pruže ti sve što si želio u tom trenutku; dok ti loše odluke to u treptaju sekunde mogu sve oduzet...a život je negdje između!
- 23:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.04.2005.

Nedilja je, moj najmrži dan u tjednu. Najdepresivniji. Najdosadniji. Da mogu nebi čitav dan izlazila iz kreveta, al to naravno nije moguće…pogotovo jer je sutra škola! Ajme da mi je bar još jedan tjedan da napravim sve šta san rekla napravit a nisan, a učenje da i ne spominjem. Grrrr.
E da, danas san stavljala novu žicu na gitaru! Dva sata! I bilo bi sve ok da mi sad e-ton ne zvuči kao neki žnj-ton! Ili san nešto krivo stavila (a nisan), ili…ne znan. Knjige nisan takla, pokušala san al neeeeda mi se...sutra ćuJ.
Vikend je bio bezze. Vjerojatno jer nisan 3-4 dana spavala kako triba…navečer jednostavno nemogu zaspat! A ja kad nemogu spavat sigurno nešto nije u redu. Onda san jučer popodne morala sa svojima ić u shopping. Premda san žensko, ja san od onih koji preziru isprobavat pustu odjeću i obuću i lunjat okolo satima tražeći savršen komad. Pogotovo jer neću kupit ništa šta znam da ću nosti jednom i bacit u ormar da kupi prašinu…mora bit savršeno i točno onako kako san zamislila. Zato više volim da ono nađe mene, tj. kad naletim na nešto dobro to i kupim. Aaaa da ne spominjem kupovanje marki!! Nema mi ništa besmislenije od toga! Zar je neka majca vrjednija ako na njoj piše Benetton, Sisley il sl.? Ma daj! Iskreno, odjeća im nije uopće ništa posebno, nemaju ništa originalno, sve je bezze i jednolično. O kvaliteti da i ne pričan. Imala san jednu benettonovu majcu koja se nakon dva pranja sa veličine small prišla u neku baby veličinu. A kad smo kod kvalitete neizostavan dućan je Skandal…koja oni sranja prodaju tamo, ajme. Jednostavno obožavam taj dućan.
Uglavnom, kako san i očekivala sav taj shopping me samo još više izmorio i izživcira mene i moje skrbnike sa menom.
I tako san došla kući, nabrzak se spremila za van i izašla. Popila dvi čaše nečega (neman pojma čega, nekog alkohola) i to me puklo ajme jer ništa nisan jila čitav dan. Tih sat vrimena, koliko me držalo, je bilo jedino dobro u čitavom vikendu…Jednostavno krasno. Sad mi se vikend sveo na sat vrimena čiste zabave hehehe.
- 22:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 01.04.2005.

ZA PAPU

vrijeme rađanja, vrijeme umiranja
vrijeme sijanja, vrijeme žetve
vrijeme ubijanja, vrijeme liječenja
vrijeme uništavanja, vrijeme stvaranja
vrijeme plakanja, vrijeme smijanja
vrijeme jecanja, vrijeme plesanja
vrijeme bacanja kamena, vrijeme skupljanja kamenja
vrijeme traganja, vrijeme gubljenja
vrijeme čuvanja, vrijeme bacanja
vrijeme paranja, vrijeme šivanja
vrijeme mržnje, vrijeme ljubavi
vrijeme ratovanja, vrijeme mira
vrijeme šutnje, vrijeme govora
VRIJEME ZAGRLJAJA, VRIJEME RASTANKA...

- 23:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 30.03.2005.

OTROVNA KIŠO

Danas popodne je padala kiša, vrlo kratko al ipak dovoljno dugo da mi podari malo inspiracije da napišen vamo štagod...

Neki vole kišu jer im natapa polja, neki je pak nevole jer ih preplavljuje. Neki vole kišu jer im prekida sušu, neki je ne vole jer im donosi vlagu. Neki vole kišu jer im je Sunce dopizdilo, a neki je ne vole jer im donosi tmurne oblake. I tako dalje...
A ja je volim bezuvjetno...volim njezin zvuk, njen miris, njen osjećaj na koži...

Volim kad sivi oblaci prekriju turoban dan a lagani zvuci kiše mi smire misli i olakšaju san. Ali ono što ja volim kod kiše mnogi ljudi nikada ne osjete, jer nikad ne mare; previše zaokupljeni predrasudama i krivim doživljajima.
Volim otvoriti vrata dok pada, i "pričati" sa njom...Tek šta počmen otvarati vrata osjetim njen dah koji hitro juri prema meni sa željom da mi ispripovijedi sve tajne oblaka. A onda kada širom otvorim vrata osjetim svu njenu puninu, osjetim nešto što ja nazivam kišni poljubac. To je kao neki znak dobrodošlice, prijateljski poljubac kojim me pozdravi svaki put kad se sretnemo. Zaklopim oči, sve se unesem u njega a trnci mi prođu čitavim tijelom.

Ona je jedina kojoj potpuno otvorim i vrata mene same - izbacim sve dobro i loše. Njene kapi isperu masku koju svakodnevno nosim i ne dopušta da se pretvaram... Pozorno hvata svaku moju misao i pamti...služi kao eliksir kad san tužna, ljuta il bezvezna jer je samo jedan duboki udisaj i izdisaj dovoljan da sve brige izađu i ostanu zarobljene unutar bezbrojnih kapi.
Najveći razlog zašto je volim je u kišnom poljupcu i mogućnosti da ja poljubim koga god želim gdje god bio. Jednostavno dahnem u nju, a taj dah zadržan u oblacima putuje zajedno s njom do osobe kojoj je poljubac namjenjen, a zatim se spušta u obliku kapi ili vjetra i tako prenese svaki djelić mene...

Volim kišu svaki put kad dolazi jer znam da je tu jednim dijelom zbog mene. A volim i kad odlazi jer znam da ide samo da bi se mogla vratiti...
- 22:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Riječi koje nikada nismo rekli

Vidio ju je s leđa i odmah je prepoznao. Hodao je brže sve dok je nije dostigao, zatim se okrenuo, pitajući se da li da se nasmije. Nije se činilo kao petnaest godina. Ona ga isprva nije vidila. Gledala je u izlog. On je dotaknuo rukav njenog kaputa.
‘Zdravo, Amanda’, rekao je nježno. Znao je da nije pogriješio. Ne ovaj put. Godinama je mislio da je vidi – na autobusnim stanicama, u kafićima, zabavama.
‘Petre!’ Rekavši njegovo ime, srce joj je poskočilo. Sjetila se njihovog prvog ljeta zajedno. Ležali su zajedno pokraj rijeke. Oboje su imali 18 i on je imao glavu naslonjenu na njezin trbuh, preokrećući travu među prstima rekao joj je da nemože živjeti bez nje.
‘Iznenađena sam što si me prepoznao’, rekao je, turajući ruke u đepove kaputa.
‘Zbilja?’ Nasmijala se. Zapravo je razmišljala dosta o njemu u zadnje vrijeme. ‘Nisi se preselio ovamo, zar ne?’ Sigurno ne, pomislila je. Znala je da je iznajmio mjesto. Čak sa 18, nije mogao dočekati da ode i proputuje svijet.
‘Zaboga ne’, rekao je. ‘Još sam u Londonu.’
Gledala ga je. Izgledao je isto. Nije počeo ćelaviti kao puno ostalih muškaraca koje je znala, ali njegova ramena su bila šira a lice lagano popunjenije.
‘Došao sam na sprovod’, nastavio je. ‘Moga oca. Srčani udar. Dogodilo se vrlo iznenada.’
‘Žao mi je’, rekla je, iako nije mislila. Sijećala se da joj je pričao kako ga je otac znao redovito tući dok nije navršio 16 i narastao dovoljno velik.
‘Hvala’, rekao joj je, iako ništa nije osjećao zbog očeve smrti, samo olakšanje zbog majke. Bit će sretnija bez njega. Godinama je pokušavala skupiti hrabrosti da ga napusti.
‘Pretpostavljam da ni ti ne živiš ponovno vamo?’
‘Ja sam isto u Londonu’, rekla je. Pomakla je kosu iza ušiju na način koji on nije zaboravio.
‘Došla sam samo na sestrino vjenčanje sutra.’
‘To je lijepo’, rekao je, iako se njene sestre sijeća jedino kao poprilično debeljuškaste, dosadne 12-ogodišnjakinje.
‘Da’, složila se, osijećajući da sestrino vjenačnje služi samo da je podsjeti na vlastitu seriju propalih veza.
‘A tvoji roditelji?’ pitao je. ‘Jesu li dobro?’
‘Dobro su.’ Sjetila se kako je on uvijek zavidio njenim srednjeklasnim roditeljima, koji su jeli stranu hranu i išli na egzotična putovanja.
‘Žuri li ti se negdje?’ pitao je.
‘Ne, zapravo samo ubijam vrijeme.’
‘Onda predlažem da ga ubijamo zajedno. Otiđimo na kavu.’
Hodali su prema kafiću. Proveli su sate tamo na prvom sastanku, smijajući se držeći ruke ispod stola, i raspravljajući o planovima za budućnost iznad šalica kave. Sjeli su nasuprot jedno drugog. On je naručio kavu.
‘Onda, Petre, jesi li postao strani dopisnik?’ pitala je, sjećajući se mjesta koja su sanjali da će zajedno posjetiti – Indija, Maroko i Australija.
‘Ne baš’, rekao je. ‘Odvjetnik sam, vjerovala ili ne.’ Pogledala je njegovu odjeću, i mogla je vjerovati. Bila je daleko od iznošenih majca i reba koje je nosio kao student.
‘Uživaš li?’ pitala je.
‘Da’, lagao je. ‘A ti? Jesi li svjetski poznata umjetnica?’ Uvijek je volio njezine slike. Sjetio se autoportreta kojeg mu je naslikala za dvadeseti rođendan. Još ga ima.
‘Pa, … ne.’ Pokušala se nasmijati. Pitala se ima li on još njezin autoportret. Prestala je slikati već godinama. On je gledao njezinu kosu, koja je padala u tamnim razuzdanim valovima preko njezinih ramena. Mogao je viditi pokoju sijedu dlaku sada, ali još je bila predivna.
‘Onda’, rekao je. ‘Što sada radiš?’
‘Ništa posebna’, rekla je. ‘Pokušala sam nekoliko stvari.’ Nije mu htjela reći o uspjesima privremenih poslova za koje se nadala da bi mogli voditi u nešto trajnije ali nikada nisu.
‘Znači uopće ne slikaš?’
‘Samo vrata i zidove’, šalila se, a on se nasmijao pristojno. Sjećala se popodneva koja su proveli u malom sobici koju su zajedno iznajmili u posljednjem semestru na faklutetu. Sjedio je satima gledajući je kako slika. Ispunjala je album za albumom.
‘Dakle gdje si u Londonu?’ pitala je.
‘Na sjeveru’, rekao je. Bio je to trosoban stan. Lijep na neki prazan način. Pomislio je na sva popodneva kada je priželjkivao da ima kome doći doma.
‘A ti?’ pitao je, nakon pauze.
‘Na jugu. Ok je. Iznajmila sam sobu.’ Pomisila je na malu sobu sa vlažnim zidovima koju je iznajmila u nemodernom dijelu grada. ‘Ali razmišljam o kupnji negdje. To je jedan od razloga zašto sam došla doma. Želim posložiti malo stvari’, uzdahnula je, razmišljajući o njegovim pismima koje je našla o svojoj staroj sobi. Čitala ih je tek jučer.
‘Oh, Petre, ne znam zašto sam ošla tog dana’, napokon je rekla. Pogledao ju je.
‘U redu je’, rekao je, sijećajući se popodneva kada se nije vratila u sobicu.
‘Bili smo mladi. Mladi ljudi rade takve stvari stalno’, dodao je, znajući da to nije istina, da nije zaslužio to. Razmišljao je o svim pismima koje je slao njezinim roditeljima. Isprva je pisao svaki dan, preklinjajući je da se vrati ili ga bar nazove. Već je tada znao da neće upoznati nikoga poput nje.
‘Pretpostavljam da si u pravu.’ Teško je progutala, pokušavajući sakriti svoje razočaranje i povrijeđenost jer se činilo da on ne žali za ičim.
‘Pa, moram poći’, rekla je.
‘Već? Mislio sam da imaš vremena.’
‘Imala sam’, rekla je, treptajući da suzdrži suze. ‘Ali moram krenuti nazad da pomognem mami oko vjenčanja.’
‘Razumijem’, rekao je, iako nije. Sigurno bi njezini roditelji razumijeli?
‘Želiš li da ti dam svoj broj telefona. Možda se možemo ponovno naći?’
‘Možda’, rekla je.
Napisao je svoj broj telefona na poleđini računa a ona ga je spremila u pretinac na torbi.
‘Hvala. Zbogom, Peter.’
‘Zbogom, Amanda.’
Godinama kasnije, ponekad, još je provjeravala taj pretinac da se uvjeri da je njegov broj tamo.
(sa engleskog prevela ja)


Samo rijetki će ovo razumijeti...
- 02:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.03.2005.

Mislin da me već prolazi ideja za ovim blogom. Kao i sve drugo u mom životu, i ovaj blog bi moga ostat nedovršen. Al evo ipak iman tračak inspiracije da natipkan štagod.

Uskrs je proša a sa njim i, za mene, 3 dana dobrih provoda…I petak, i subotu, i nedilju san provela vani do kasnih jutranjih sati. Iz toga se može zaključiti da san se dobro provela…
U petak je bio uobičajen ‘rockerski’(nazovimo ga tako) izlazak u stari kafić di san prije provodila čitave dane, bio mi je ko druga kuća. Sada, nakon dugo vrimena, provela san petak navečer tu. Bilo je ok. Srela san staru ekipu koja mi niti malo ne nedostaje (zbog nekih razloga koje možda buden ispričala). Ali srila san i neke ljude koje san želila vidit, pozdravit, popričat…I tako san popila par Bavaria u dobra stara vrimena, izgubila na pikada i premda se tako ne čini dobro se zabavila. Bio je to dan prisjećanja svih ludosti, svirki, dosada, zabave koje san tu proživila. Bili su to dobri dani…Ne, bili su to odlični dani. Ali kao i svemu i tome je došao kraj, a svak dobro zna da se ne živi od uspomena stoga san subotu provela na totalno drugačiji način…
Subota je bila više ‘šminjerska’. Izlazak sa prijateljicom s kojom se jednostavno ne možeš a da se ne zabaviš, i tako je i bilo…do jutra.
A nedilja…onaj ko me zna sad bi se smija…bila san na koncertu Mladena Grdovića J Eto, nagovorila me prija i šta ću…Al svako zlo za neko dobro, Mladen je bio toliko zanimljiv da me uspava tako da san jedva čekala ić kući spavat, inače sam Bog zna dokle bi stala, a onda bi me skrbnici ubili. Ionako stalno žugaju. Al unatoč tomu san se opet odlično zabavila…
I tako je proša moj vikend. Možda nije Uskrs za pamćenje, ni za prepričavanje unucima kao ostale moje ‘male avanture’, al ja san se zabavila, a to je najvažnije! J
- 23:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 15.03.2005.

- žrtva moje ljubavi -

Posijeti sjeme u kamenu
nije lako,
isto kao što nije lako reći volim te
kad požuda je veća od ljubavi.
Čak i otrov od žeđi je lakši,
zato potrudi se gledati očima mojim:
ne očekuj, ne traži
samo se predaj.
Predaj se požudi koja nas veže.
Strasti su daleko primamljivije.
Dodirni me često,
prihvatimo ono što nam godi
ovdje nema zabranjenog voća.
Daj mi sve što trebam
- ne tražim mnogo,
zanemari osjećaje - to je nebitno,
potrudi se i
uzajamni užitak je zajamčen.
I zato ne traži od mene odgovor
neću ti ga dati,
a uostalom:
voljeti je bolje nego biti voljen
- daleko ti je sigurnije
i zato više začepi i predaj se!
(jedna od mojih)

* Pismu posvećujem svim svojim tipovima bivšim, sadašnjim i budućim.

Koliko god se o muškom rodu govorilo kako nas samo žele iskoristit bla bla, al opet nije sve baš tako...Velika većina njih samo glumi neke macho-tipove a zapravo su prave 'plačipizde': dave non stop, često su oni 'žene' u vezi i šta ja osobno ne podnosim PLAČU KAD SE PREKIDA SA NJIMA!!! Ajme, nema mi ništa gore od toga! Ja, ako se tip rasplače, nemogu priknit sa njim, nea šanse! Ipak, najsmišnije mi je kad mi je jedan napisa (nakon šta san ga ostvaila, nakon tjedan dana veze) kako me voli, kako sam mu srušila svit, kako nikad više nikog neće volit ko mene, da je izgubio nadu za živit...hehee. Možete reć da san hladnokrvna al meni je to stvarno smišno! A da ne spominjen kako sve svate ozbiljno. Npr. kad im rečete (na prekidu) kako možete ostat prijatelji ili eventualno koji put bit skupa - i oni to svate ozbiljno!:) Ah...


- 22:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>